S otvorenjem stalnog postava Hrvatskog športskog muzeja koji je prvi put dostupan javnosti, raste interes publike za razgledavanje eksponata koji predstavljaju najvrijedniju hrvatsku sportsku baštinu u proteklih 150 godina.

Na razvoj sport(ov)a i tjelovježbe u Hrvatskoj presudno je utjecao Franjo Bučar, znameniti učitelj, povjesničar, publicist i novinar, koji u postavu ima posebnu cjelinu u donjoj etaži gdje se govori i o utemeljenju sporta u nas. Ovdje su brojni Bučarovi dokumenti (među kojima i osobni dnevnik), pisma koja je od kraja 19. stoljeća nadalje razmjenjivao s vođom olimpijskog pokreta Pierreom de Coubertinom i čelništvom tek osnovanog međunarodnog olimpijskog odbora, ali i osobni predmeti poput medalja, torbe, šešira i stolice. Ostavštinu ‘oca hrvatskog sporta’ u Muzeju ovih je dana razgledala Srebrenka Široki Turčić, Bučarova prapranećakinja.

„Sestra Nada i ja jedini smo živući Bučarov rod, naš djed bio je sin Franjine sestre Olge Široki. Veseli me vidjeti kako Bučar ima istaknuto mjesto u Muzeju koji je zbilja nešto prelijepo za vidjeti“, otkriva Široki Turčić.

U posjet je došla u pratnji Nadine kćeri Maše Vranković i njena supruga Thomasa Marthinsena, koji žive u Norveškoj. Kroz stalni postav provela ih je viša kustosica i arhivistica Martina Vargek, suautorica (uz Đurđicu Bojanić) velike izložbe Franjo Bučar (25. studenog 1866. – 26. prosinca 1946.), prvotno otvorene krajem 2018. u Hrvatskom saboru. Izložba se redovito održava tijekom dodjele najvećeg domaćeg priznanja sportašima, Državne nagrade za sport „Franjo Bučar.

Posjet je započeo prisjećanjem na dugogodišnju suradnju obitelji Bučar s prethodnim ravnateljima Muzeja – Živkom Radanom, Zdenkom Jajčevićem i Đurđicom Bojanić – koji su desetljećima sustavno prikupljali i čuvali vrijednu građu vezanu uz Bučarovo djelovanje.

„Izvorišnom točkom Muzeja smatra se ostavština dr. Franje Bučara pristigla na Zavod za fizičku kulturu koji je postojao u Zagrebu od 1952. do 1959. godine. Kroz iduće godine prikupljana je i druga građa, a prema posljednjim podacima prapranećakinje Srebrenka i Nada Široki su darovale gradivo 2017. godine, ali već najavljuju i novu donaciju“, govori M. Vargek.

Bučarovi potomci bili su puni dojmova nakon posjeta tijekom kojeg je posebno naglašeno kako je Bučar zaslužan za pokretanje i uvođenje brojnih sportova u nas, čime je postavio i temelje sportskog sustava na ovim prostorima.

„Fenomenalno je uređeno, svi smo ponosni na njega i često spominjemo Bučara koji je bio vodeća osoba u familiji, sve je organizirao, svemu kumovao i vjerojatno je uživao u životu“, kazala je S. Široki Turčić, inače umirovljena profesorica klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Njena nećakinja Maša Vranković prepoznala je Bučarov stolac kojeg se sjeća kao djevojčica u kući svoje majke Nade.

„Ponosna sam, ovdje se može mnogo naučiti i o sportu i o samome Franji Bučaru, doista reprezentativan prostor“, napominje M. Vranković.

Thomas Marthinsen istaknuo je da u Norveškoj postoje sportski muzeji, no nisu ni blizu ovom po raznovrsnosti sadržaja. Obitelj je prolistala i Bučarov dnevnik u interaktivnom obliku, koji na svakoj stranici slikovito predstavlja ključne dijelove iz njegova života. Svakog posjetitelja Muzeja na ulazu u postav dočekuje i Bučarov hologram i izražava im dobrodošlicu.

Golema je Bučarova arhivska ostavština koja se nalazi u Muzeju, kako navodi viša kustosica i arhivistica Vargek.

„Arhivsko gradivo obuhvaća korespondenciju s članovima MOO-a, novinske članke i dokumente i čuva se u 32 kutije. Sve je temeljito popisano, a sljedeće godine Muzej sprema objaviti kompletan popis Bučarovog arhivskog gradiva“, otkriva Vargek.

No, događaja u znaku Bučara bit će još i u 2026., s obzirom na to da se ove godine obilježava 160. obljetnica njegova rođenja i 80 godina od smrti. Među njima je i nastavak projekta prilagodbe izložbe osobama s intelektualnim teškoćama, a od ove godine i osobama iz spektra autizma. U duhu Bučarova pionirskog rada planira se i rekreativna vožnja biciklima parkom Maksimir, inspirirana programom biciklističke utrke održane 24. svibnja 1896. godine, koji se čuva u njegovoj arhivskoj ostavštini. Događaj će biti organiziran za osobe oštećena vida, osobe s intelektualnim teškoćama i osobe iz spektra autizma.

Obilježavanje dvostrukog Bučarova jubileja tako neće biti samo prisjećanje na povijest, nego i potvrda trajne vrijednosti Bučarove vizije sporta kao prostora obrazovanja, odgoja i društvenog napretka.