Prva vaterpolska utakmica u Hrvatskoj odigrana je 1908. godine u Splitu, no vaterpolo se sustavno počinje razvijati u razdoblju između dva svjetska rata. Tada se osniva veći broj vaterpolskih sekcija, najčešće unutar plivačkih klubova ili većih sportskih društava (Viktorija Sušak (Rijeka), Jadran i POŠK Split, Jug Dubrovnik, HAŠK, Marathon i ZPK Zagreb, KPK Korčula, KSU Karlovac itd.). Nakon Drugog svjetskoga rata osniva se veći broj vaterpolskih klubova koji nastavljaju tradiciju prijašnjih vaterpolskih sekcija, a utemeljuju se i novi klubovi od kojih se ističu VK Mornar Split, VK Mladost Zagreb i VK Primorje Rijeka.
Vaterpolska natjecanja organizirale su i vodile plivačke organizacije i savezi sve do osnivanja Vaterpolo saveza Hrvatske 1971. godine u Splitu, koji kasnije mijenja naziv u Hrvatski vaterpolski savez, koji je 1992. postao član Europske i Svjetske federacije vodenih sportova (European Aquatics i World Aquatics).
Hrvatski vaterpolisti postizali su izvanredne uspjehe na klupskim i reprezentativnim natjecanjima. HAVK Mladost Zagreb (7 puta), VK Jug Dubrovnik (4 puta), VK Jadran Split (dvaput) i VK POŠK Split (jednom) bili su klupski prvaci Europe. Hrvatski igrači, koji su uglavnom činili većinu reprezentativaca Jugoslavije, sudjelovali su u osvajanju 7 olimpijskih medalja, od čega su 3 zlatne, u razdoblju od OI u Helsinkiju 1952. do OI u Seulu 1988. Hrvatska vaterpolo reprezentacija osvojila je 4 olimpijske medalje, od čega 1 zlatnu (OI London 2012.), te je triput osvojila svjetsko prvenstvo (2007., 2017. i 2024.). Hrvatski vaterpolisti koji su primljeni u Kuću slave vodenih sportova (The International Swimming Hall of Fame) su: Zdravko Kovačić Ćiro, Zdravko Ježić, Ivo Trumbić, Milivoj Bebić, Ratko Rudić i Perica Bukić.