Krajem 19. i početkom 20. stoljeća pripadnici viših društvenih staleža, po uzoru na Englesku i druge europske zemlje, počinju na svojim imanjima uređivati teniske terene (Samobor, Županja, Zagreb, Nova Gradiška itd.). Tenis se u isto vrijeme igra i među vojnim časnicima (Pula, Osijek, Gospić, Karlovac, Šibenik itd.), koji osnivaju svoje teniske klubove (Pula, Rijeka, Zadar itd.) koji su, u pravilu, bili zatvoreni za građane, a pojavljuju se i teniski tereni vezani za hotele i turističku ponudu (Opatija, Dubrovnik, Mali Lošinj itd.). Franjo Bučar podučavao je tenis članove Hrvatskog sokola u Zagrebu krajem 19. stoljeća, a u Splitu je 1905. godine osnovan Lawn Tennis Club, koji je djelovao nekoliko godina. Međutim, sustavan razvoj tenisa veže se za osnivanje teniskih sekcija unutar Prvog hrvatskog sklizalačkog društva u Zagrebu 1904. i teniske sekcije HAŠK-a 1905. Na njihovu se inicijativu gradi više javnih teniskih terena, organiziraju se teniski turniri te 1911. prvo Prvenstvo Hrvatske i Slavonije u tenisu. Nakon Prvog svjetskog rata tenis se širi te se osnivaju klubovi u brojnim gradovima. Tijekom 1930-ih i 1940-ih hrvatski tenisači počinju ostvarivati zapažene međunarodne rezultate. Nakon Drugog svjetskog rata nove društvene okolnosti utječu na razvoj tenisa, ali već 1960-ih i 1970-ih hrvatski tenisači počinju ponovo ostvarivati zapažene rezultate. U razdoblju hrvatske samostalnosti ostvaruju se najveći uspjesi hrvatskog tenisa.
Teniska sekcija Hrvatskog športskog saveza, koja je započela s radom 1912. godine, smatra se prvom nacionalnom krovnom teniskom organizacijom. Od 1922. djeluje Jugoslavenski teniski savez osnovan u Zagrebu, a od 1948. Teniski savez Hrvatske, koji mijenja naziv u Hrvatski teniski savez te je od 1992. godine član Svjetske teniske federacije (ITF).
Reprezentacija Kraljevine Jugoslavije 1930-ih u sastavu Franjo Punčec, Josip Palada, Dragutin Mitić i Franjo Kukuljević postiže zapažene uspjehe u Davis Cupu. Nakon Drugog svjetskog rata ističe se generacija tenisača koju predvode Nikola Pilić, Boro Jovanović i Željko Franulović. Hrvatska teniska reprezentacija osvojila je Davis Cup 2005. godine (Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić i izbornik Nikola Pilić) i 2018. godine (Marin Čilić, Borna Ćorić, Franko Škugor, Mate Pavić, Ivan Dodig i izbornik Željko Krajan). Renata Šašak i Sabrina Goleš smatrane su najznačajnijim imenima hrvatskog ženskog tenisa do pojave Ive Majoli koja je 1997. osvojila turnir Roland Garros te postala prva među hrvatskim tenisačima i tenisačicama koja je osvojila Grand Slam turnir u pojedinačnoj konkurenciji. Prije nje su Grand Slam turnire u konkurenciji parova osvojili Dragutin Mitić (mješoviti parovi Roland Garros 1938.) i Nikola Pilić (parovi US Open 1970.). Grand Slam turnire u pojedinačnoj konkurenciji još su osvojili Goran Ivanišević (Wimbledon 2001.) i Marin Čilić (US Open 2014.), dok su u konkurenciji parova i mješovitih parova Grand Slam turnire osvojili i Ivan Dodig (7 puta), Mate Pavić (5 puta) i Nikola Mektić (1 put). Hrvatski su tenisači zaključno s OI u Parizu 2024. osvojili 6 olimpijskih medalja, od čega 1 zlatnu (Nikola Pavić i Nikola Mektić, parovi, Olimpijske igre u Tokiju 2021.).